Muharem Bazdulj - Sloboda i finale

U ovo digitalno vrijeme, kad su i pisani mediji uglavnom digitalni pa ne troše papir i slične resurse, znamenitim ljudima se, reklo bi se, češće obilježavaju godišnjice rođenja i smrti. Nekad su se čekale one “jubilarne”, djeljive sa pet ili, još bolje, deset, a sada oko svake Nove godine neki portal objavi ponešto o Ćopiću, dok je kraj aprila rezervisan za prisjećanje na rođenje Meše Selimovića (26.4.1910.).

Meni, međutim, danas Meša Selimović ne pada na pamet zbog godišnjice rođenja, nego zbog fudbala i Praznika rada. Drugi datum oko koga se mediji takođe često sjete Meše Selimovića, mada ne tako često kao sredinom aprila je sredina jula. Sredinom jula, naime, tačnije 11.7.1982. Meša je umro. Više od decenije poslije Selimovićeve smrti, taj datum je dobio drugu vrstu simbolike, ali je još onomad, neposredno nakon smrti notirano, da je Selimović umro na dan odigravanja finala Svjetskog prvenstva u fudbalu održanog u Španiji, U tom finalu Italija je pobijedila Njemačku rezultatom 3:1.

Po nekim svjedočenjima, Selimović se doslovno, kako se to kaže, rastavio s dušom gledajući televizijski prenos te utakmice. Meša je volio fudbal, ali ne samo kao gledalac. Kao mlad čovjek je i igrao. Znamo to i iz književnosti, iz njegove autobiografije pod naslovom “Sjećanja”. U jednoj fusnoti iz ove knjige pisac doslovce kaže: “Osim knjiga interesovao sam se sportom, trčanjem na kratke staze i fudbalom (,,,). U to vrijeme u Tuzli su postojala četiri fudbalska kluba: Šumadija (srpski), Zrinjski (hrvatski), Zmaj od Bosne (muslimanski) i Sloboda (radnički). Jedno vrijeme igrao sam u Slobodi, lijevu polutku (,,,). Za vrijeme studija, u Beogradu, igrao sam u BUSK-u (Beogradski univerzitetski sportski klub). Đaci su se tada toliko interesovali za fudbal, da je za neke škole nastao problem kako da održavaju nastavu. Direktor tehničke škole, Francuz, inženjer Pop, riješio je taj problem na jednostavan način: uveo je fudbal kao obavezan predmet u školu, i tako ga odmah učinio neatraktivnim”.

Citirana fusnota je višestruko indikativna. Ima nečeg duboko otkrivalačkog u ovoj slici gdje djeci školskog uzrasta postaje dosadno i neatraktivno sve što je obavezan predmet u školi. U jednoj nezaboravnoj sceni iz “Smisla života Montija Pajtona” na isti način hormonalno podivljalim pubertetlijama dosadan i neatraktivan postaje čak i seks. Takođe, to da u jednom relativno malom gradu poput Tuzle, postojanje četiri fudbalska kluba djeluje, iz današnje perspektive, neobično. Ali njihova imena, skoro čak i bez Selimovićevog kratkog pojašnjenja, jasno otkrivaju glavni simboličko-kohezioni faktor oko njihovog nastanka. Srbi ispod Majevice prizivaju Šumadiju kao najsrpskiji mogući zavičaj, dok Hrvati i Bošnjaci prizivaju svoje istorijske junake. Radnički pokret pak priziva jednu od suštinskih vrijednosti Francuske revolucije.

Kad je nedavno Savo Milošević izabran za šefa stručnog štaba sarajevskog FK Željezničara, jedan kolega novinar me pozvao zbog izjave. Okej, nije rijetkost da me zovu da komentarišem pitanja koja se tiču i Srbije i Bosne, a takođe i ova kolumna se bavi sportom, pa sam mislio da je motiv za poziv nešto recentnije što sam radio.

On me je, međutim, zvao zbog mog romana “Koncert” objavljenog prije bezmalo četvrt stoljeća. To je roman o koncertu grupe U2 na sarajevskom stadionu Koševo u septembru 1997. Jedan od likova, Sejo, kao strastveni navijač Željezničara, mrzi Koševo kao stadion konkurentskog FK Sarajeva, čiji navijači “Pitari” su arhineprijatelj Željinih “Manijaka”. Sejin najbolji drug, takođe navijač Željezničara, zvao se Željko i u ratu je poginuo, što bi fraza rekla, na drugoj strani.

Ovo je sada citat iz knjige, iz poglavlja o Seji: "Nije mogao spavati. U besanim noćima često se pitao da nije neka granata koju je ispalila njegova jedinica ubila Željka. Sve češće se pitao čemu uopće rat i sve češće je sam sebi odgovarao: zbog pitara. Pitari su za Seju oduvijek bili simbol guzonja, bešćutnih vlastodržaca, onih što su u stanju (ovaj je citat Željko volio) nekome zapaliti kuću da bi sebi ispržili jaje. Ovaj rat je to i bio, Sejo je bio siguran, spaljivanje miliona kuća, a da bi nekolicina pitara sebi ispekla pite! Svaka sredina ima svoje pitare, a Sejo je mrzio one lokalne. Volio je prepričavati neki novinski članak u kojem je Fudbalski klub Sarajevo prozvan bošnjačkom ’Crvenom zvezdom’. Zvezda, Croatia, Sarajevo, sve je to isti šljam, mislio je Sejo, a Partizan, Hajduk i Željezničar (kako im i imena kažu) su timovi jadnih i obespravljenih, poniženih i uvrijeđenih, tužnih gubitnika i nesretnih pobunjenika kakav je i on sam, i mrtvih kakav je Željko."

(Usput budi rečeno, zagrebački Dinamo se te 1997. službeno zvao Croatia.) I zaista, ovakva samopercepcija navijača pojedinih klubova, Partizana, Hajduka i Željezničara, ali i tuzlanske Slobode, recimo, ili mostarskog Veleža zna biti slična ovoj. Naravno, njihova percepcija iz ugla protivničkih navijača je sasvim drugačija, kao što i njihova samopercepcija nema nužno veze sa percepcijom drugih.

Ovaj tekst izlazi na Prvi maj, Praznik rada i to je zapravo ključni razlog za prisjećanje na naše fudbalske klubove koji onomad nastaju u kontekstu klasne borbe za pravdu i za ravnopravnost. I u vrijeme kad je fudbal skoro do kraja postao komercijalna i korporativna zabava, važno je sjećanje na korijene, kao uostalom i sjećanje na vrijeme kad je rokenrol bio muzika i melodija pobune, a ne stadionska razbibriga.